Javnost u Srbiji je uglavnom upoznata sa činjenicom da je u Hrvatskoj izvršena konverzija kredita indeksiranih u valuti švajcarskog franka u evro indeksaciju, kao i da je tokom septembra 2016. godine protiv Hrvatske zbog te konverzije pokrenut arbitražni postupak u Vašingtonu. Međutim, ono što je javnosti u Srbiji manje poznato, a daleko je značajnije je činjenica da Hrvatska još uvek ima odlične šanse da problem reši na daleko kvalitetniji i pravno sigurniji način, utvrđenjem nepoštenosti i time ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli u švajcarskom franku, koje rešenje bi stavilo van snage i sve prigovore banaka u vezi izgubljenje dobiti i eventualnih tužbi protiv Hrvatske zbog konverzije u evro indeksirane kredite. Prvostepenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P.1401/2012 je valutna klauzula u švajcarskom franku oglašena nepoštenom i naloženo je svim poslovnim bankama da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmenu ugovorne odredbe i to na taj način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korišćenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u procentu koji je naveden kao važeća stopa redovne kamate na dan zaključenja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zameniti presuda. U izreci presude je utvrđeno da su 8 banaka u periodu od 01.11.2004 – 31.12.2008.godine povredile kolektivne interese prava potrošača-korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švajcarski franak, a da pre zaključenja i u vreme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u celosti informisale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaveštenosti, što je imalo za posledicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu u delu kojom je stavljena van snage valutna klauzula u švajcarskom franku navodeći da ista ispunjava zahteve razumljivosti pa time nije nepoštena, a stoga ni ništava, a potvrdio je odluku prvostepenog suda da je nepoštena ugovorna odredba o jednostranoj promeni kamatne stope. Vrhovni sud Hrvatske je odbio revizije Potrošača i sedam banaka. Ustavni sud Hrvatske je Odlukom broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. decembra 2016., zbog povrede prava na pravično suđenje delimično usvojio ustavnu tužbu Potrošača te je ukinuo odluku Vrhovnog suda u delu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švajcarskom franku, zbog čega će Vrhovni sud Hrvatske ponovo morati da odlučuje o (ne) poštenosti valutne kaluzule u spornim ugovorima o kreditima. Ustavni sud utvrdio je da je Vrhovni sud u oceni (ne)razumljivosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i o promenjivoj kamatnoj stopi primenio dvostruka merila, posebno u primeni Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Drugim rečima propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posledicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promenljivoj kamatnoj stopi nepoštene. Međutim, istu tu okolnost u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir niti je obrazložio razloge za različiti pristup u tumačenju tog pravnog standarda, zbog čega je Ustavni sud utvdio povredu prava na pravično suđenje i vratio predmet na ponovni postupak Vrhovnom sudu. Podsećamo javnost da su citiranu Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima dužni da primenjuju i sudovi u Republici Srbiji, a na osnovu odredbe člana 78 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica ( Sl. Glasnik RS – Međunarodni ugovori br.83/2008), sve u vezi sa odredbom člana 16 stav 2 Ustava Republike Srbije. Sa pravom očekujemo da odredbe ugovora kojima je glavnica i kamata vezana za valutu švajcarski franak ne mogu ni samo u Srbiji biti dopuštene i poštene, posebno kada se ima u vidu da domaći pravni sistem počiva na načelima savesnosti i poštenja, jednake vrednosti uzajamnih davanja i zabrane zloupotrebe prava, te dodatno da samo u Srbiji postoji propis kojim je od 2011.godine zabranjena svaka indeksacija koja nije vezana za valutu evro. Utvrđenjem nepoštenosti valutne klauzule u švajcarskom franku, osim korisnika kredita, ogromne uštede ostvariće i Republika Srbija, koja je preko Nacionalne korporacije jemac za sve te sporne ugovore, dakle svi poreski obaveznici. Dokument možete preuzeti sa linka
0 Comments
Izveštaj sa savetovanja pravnika "Kopaonička škola Prirodnog prava"- Kopaonik 13-17.decembar 2016.12/16/2016 Kao što je poznato, Srbija ostaje poslednja oaza CHF indeksiranih kredita.
Na savetovanju koje je održano na Kopaoniku, bio je prisutan i bivši sudija Ustavnog suda Hrvatske koji je na krajnje realan način govorio o spornim kreditima,a takođe su se na istoj liniji nalazili i gosti iz BIH-a. Svi su bili stava da korisnici kredita nisu bili informisani o rizicima i da su ugovori posledica značajnog narušavanja principa savesnosti i poštenja, koja načela predstavljaju i deo javnog poretka. Posebno je snažnu podršku korisnicima kredita dao šef pravne katedre za civilno pravo na Pravnom fakutetu u Bihaću profesor Genz Trnavci, koji je i ad hoc sudija Evropskog suda u Strazburu, kao i akademik Vitormir Popović, bivši dekan Pravnog fakulteta u Banja Luci, koji su govorili o nepoštenosti ovih ugovora. Referate iz Srbije je imao gospodin Predrag Ćatić, pravnik iz Udruženja banaka, koji je, po mišljenju naših predstavnika bio krajnje korektan, ali je priličan značaj dao modelima Narodne banke Srbije, za koje svaki korisnik kredita zna koliko su bili neprihvatljivi. Takođe, gospodin iz Vojvođanske banke, koji je imao referat na temu zaduživanja banaka u inostranstvu, jasno je objasnio da banke imaju mogućnost da se koriste derivatima, tj valutnim svapovima radi usklađenosti sa domaćom regulativom, što je značajno doprinelo tome da svi prisutni još jasnije razumeju da banke nisu ni imale realne potrebe da se zaduzuju dugoročnim kreditma u valuti švajcarskog franka. Hvala mu na pojašnjenju. Gospodin Slijepčević je u svom referatu, između ostalog naveo da je sve do predavanja na Pravnom fakultetu smatrao da za banke porast valute nije bio predvidljiv, ali da je po iznetoj analizi profesora Begovica, koji je obuhvatio period od 30 godina međuvautnog odnosa CHF /evro odnosno DEM proizašlo da je tako nešto bilo predvidljivo, radi čega je istakao da ukoliko jeste bilo predvidljivo, onda su tako nešto samo banke kao profesionalci mogli predvideti, dok se od potrošača tako nešto ne može očekivati. Uvodnu reč držala je sudija Vrhovnog suda, koja naravno nije iznosila svoje pravne stavove, jer će suditi u predmetima, ali je jasno istakla da ne može ugovor biti i ništav i podložan raskidu, te da bi trebalo povesti računa o tome kako se postavljaju zahtevi za sud. Posebno je značajno da je sudija istakla se mora voditi računa ne samo o materijalnom pravu, već i o procesnom, u smislu da postoji obaveza tužilaca da dokazuju zahteve koje pred sud postavljaju. Iz njenog izlaganja se moglo zaključiti da je jedan od problema u rešavanju ovog pitanja i to sto sud nema preveliku stručnost u bankarskim poslovima, a tužioci ne obrazlažu svoje tužbene zahteve. Reč u diskusiji uzeo je i godspodin Veroljub Dugalić, predsednik Udruženja banaka, koji je istakao da mu nije jasno zašto se toliko priča o kreditima u valuti švajcarskog franka, pa se još i stručna javnost sada time bavi, kada to i nije neki problem kako se predstavlja, već da ima par novinara koji imaju te kredite, pa oko toga dižu veliku prašinu. Dalje je istakao da su banke 2009 godine nudile svim korisnicima kredita da pređu u evro, ali da korisnici nisu pristali jer im je bilo jeftinije da ostanu vezani za CHF (što je iznenadilo sve prisutne korisnike kredita koji te ponude nikada nisu dobili). Takođe je naveo da je Narodna banka Srbije dala ne 3, već 4 modela, a da korisnici kredita opet ni to nisu hteli da prihvate. Imajući u vidu sve navedeno CHF Srbija želi da vam skrene pažnju na sledeće: 1. Nemojte se zaletati na raskid ugovora; ništavi ugovori se ne raskidaju, već se dokazuje ništavost celog ugovora ili pojedinih delova, posebno nepoštenih i nepravičnih odredbi kojima su se strane "sporazumele" da se otplata vrši po planu plaćanja, koji je u deviznom znaku ( najcešće je valuta ugovorena preko odredbi o planu plaćanja, ali je svaki ugovor različit). 2. Budite oprezni; ne možete dva puta tužiti banku po istom pitanju; ako jednom izgubite spor, pa taman to bilo i zbog lošeg zastupanja i/ili neobrazložene tužbe, na Vas neće imati uticaja to što će drugi u sporu uspeti. 3. Ako ste u sporu, budite aktivni dok još nije kasno; pročitajte svoju tužbu, odgovore banke i ostale podneske, po mogućstvu konsultujte još nekog advokata; iskoristite sve argumente i dokaze koje Vam i mi kao udruzenje činimo dostupnim, jer nemate drugu šansu. Na kraju, budite svesni da je osim nesavesnog rada banaka, još teži udarac zadala sudska praksa koja je odbijala zahteve tužilaca, jer su isti bili potpuno neobrazloženi i bez bilo kakvih dokaza. Značajna pomeranja su se desila, u Srbiji su sve jači glasovi ljudi koji su shvatili da zaključenje tog ugovora nije posledica njihove pohlepe ili loše namere, već upravo suprotno. Neka ti glasovi budu još jači i neka odjekuju. Uvereni smo da će i celokupna javnost vrlo brzo shvatiti da smo samo žrtve špekulacje. Valutna klauzula u ugovoru o kreditu" bila je tema opšteg seminara, koji je održan na Pravnom fakultetu u Beogradu, u utorak, 06. decembra 2016. godine.
O značaju i aktuelnosti ove teme govori i podatak da je amfiteatar "Slobodan Jovanović" bio premali da primi sve zainteresovane studente i građane. Na samom početku, moderator seminara, dr Dragor Hiber, predstavio je učesnike i najavio da je zamisao da se tema valutne klauzule u ugovoru o kreditu obradi iz pravnog i ekonomskog ugla, što je u velikoj meri i ostvareno. Dr Dragiša Slijepčević upoznao je prisutne sa činjenicom da je osnovni cilj valutne klauzule očuvanje realne vrednosti novca koji je banka kao glavnicu isplatila klijentu i da banka ne može da ostvaruje zaradu tako što će, zloupotrebom valutne klauzule uvećati glavnicu kredita u odnosu na njenu realnu vrednost. Iz izlaganja dr Miloša Živkovića se videlo da zadata tema nije bila kompatibilna sa njegovom užom specijalnošću, ali je i pored toga dao značajan doprinos ovom seminaru tako što je, odgovarajući na pitanje korisnika kredita indeksiranog u švajcarski franak o povećavanju kamate "u skladu sa poslovnom politikom banke" rekao, da će korisnik u slučaju da tuži banku, sigurno dobiti ovaj spor. Iz izlaganja dr Branka Radulovića nije se mogla prepoznati analiza ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom, iz ugla stručnjaka iz oblasti ekonomskih nauka, ali je sve nadoknadio dr Boris Begović, čije je izlaganje izuzetno dragoceno, posebno zbog toga što je, kao član Upravnog odbora UniCredit banke, stavljao potpis na bilanse i najbolje poznaje bankarski sistem iznutra, što daje nadu korisnicima kredita, da će uz nove informacije koje je na ovom seminaru dobio, pomoći da se problem ovih kredita trajno reši. Najveći deo svog izlaganja dr Begović je posvetio predstavljanju grafikona kojima je izneo stav da se moglo predvideti kretanja švajcarskog franka u periodu od 1976 do danas, iz čega proizilazi da su bankari imali preciznu informaciju da će doći do skoka vrednosti ove valute. Svoje izlaganje završio je rečima da je, u skladu sa novim saznanjima, spreman da menja svoje stavove i da je neophodna primena valutne klauzule, zbog toga što su se banke zadužile u francima da bi formirale ovaj kreditni potrfolio, posle čega je usledila debata u kojoj je jedna korisnica kredita, po zanimanju ekonomista, pročitala podatke iz bilansa banaka, iz kojih se jasno vidi da se banke nisu značajnije zaduživale u ovoj valuti, što je dosta jak argument koji je verovatno u značajnoj meri uticao na promenu mišljenja kako predavača, tako i slušaoca ovog seminara. Autor: Dušan Zogović
Izvor: Blog Dušana Zogovića Na početku trebalo bi definisati banke. Banke su finansijske institucije koje posreduju između onih koji imaju višak novca i onih kojima novac nedostaje da bi rešili neki tekući problem. Možemo reći da banke ustvari prikupljaju finansijske viškove sa tržišta, koncentrišu ih na jednom mestu i na kraju usmeravaju u finansijske plasmane tj. daju kredite, ulažu u hartije od vrednosti itd. Iz ovoga se jasno vidi, da banke u suštini upravljaju novcem građana i privrede, koji svoj novac deponuju (polažu) u iste. Banke kreiraju novac. Ono što mnogi ne znaju ili ne doživljavaju kao bitno jeste da banke imaju sposobnost da stvaraju novac. Pre nego što nastavimo dalje, moramo da objasnimo u čemu je suština. Svaki kredit koji banka izda jeste novostvoreni novac koji uvećava novčanu masu. Novčanu masu čine novac u gotovom i novac na bankovnim računima. Objašnjenje: Uzmimo na primer da postoji Narodna Banka Srbije, jedna poslovna banka i par ekonomskih subjekata. Jedan od ekonomskih subjekata, Nikola Nikolić prodao je svoju kravu i za nju dobio 10000 dinara. Nikola Nikolić odlazi u banku i polaže svoj novac. Ukupna novčana masa u ovom trenutku je 10000 dinara. Narodna banka, kao kontrolor svih banaka, propisuje obaveznu rezervu na depozite u dinarima od 5% (tolika je i zvanična stopa u Srbiji, dok je na depozite u eurima 20%). To dalje znači da će banka morati da deponuje 5% od svakog depozita koji primi na poseban račun kod Narodne Banke. Na iznos od 10000 dinara to iznosi 500 dinara. Ostalih 9500 dinara predstavlja kreditni potencional banke. Banka odluči da ovaj potencijal iskoristi i daje kredit Marku Markoviću u iznosu od 9500 dinara. Novčana masa je sada već 19500 dinara. Nikola Nikolić i dalje ima depozit 10000 dinara a Marko Marković keš u iznosu od 9500 dinara. Marko Marković odluči da novac iskoristi za kupovinu televizora od Pere Perića. Pera Perić odlazi i deponuje svoj novac u banku. Banka odvaja 5% od novog depozita (475 din) a ostalih 9025 dinara odobrava licu Toši Tošiću. Novčana masa je sada već dobrih 28525 koliko sva tri lica imaju zajedno. Mislim da sada već shvatamo poentu. Na stopi obavezne rezerve od 5%, maksimalni iznos novca koji se ovako može kreirati je neverovatnih 200000 dinara sa svega 10000 početnog depozita. Ovaj iznos dobijamo sledećom formulom Novčani multiplikator= 1/stopa obavezne rezerve = 1/5%=20 Inicijalni depozit * novčani multiplikator= 10000 * 20 = 200000 dinara Zaključujemo da banke kreditiranjem povećavaju, a prestankom kreditiranja smanjuju novčanu masu jedne države tj. one zapravo kreiraju monetarnu politiku koja bi trebalo da bude u ingerenciji Narodne banke Srbije. One na taj način, prvo preko inflacije (opšti rast cena), a zatim preko deflacije (opšti pad cena) pribavljaju za sebe i lica povezana sa njima ogromnu materijalnu korist i presudno utiču na alokaciju (raspoređivanje) ukupnih resursa. Kreditna politika – usmeravanje kredita – primer Srbija Kako će banka usmeravati mobilisana finansijska sredstva i u kom iznosu, od presudne je važnosti za razvoj jedne zemlje. Ukoliko je banka u privatnom vlasništvu, što je slučaj sa gotovo svim bankama u Srbiji, usmeravanje novca idu u skladu sa ciljevima vlasnika tih banaka, dok su ciljevi države i društva u trećem planu. Jedini cilj vlasnika jeste maksimiziranje profita. Kada su u pitanju strani vlasnici situacija je još gora, oni na Srbiju gledaju kao na usputnu stanicu, samim tim rukovode se kratkoročnim ciljevima, a to je ostvarivanje što veće stope profita, sad i odmah. Onog trenutka kada profit izostane, one će kulturno napustiti Srbiju u potrazi za novim tržištima, a eventualne gubitke ostaviće poreskim obveznicima (viđeno toliko puta u praksi). Empirijski podaci nam govore da samo domaće banke mogu biti pokretač razvoja domaće privrede. Kao dobar primer možemo uzeti Kinu koja je gotovo celi finansijski sistem zadržala u državnom vlasništvu i u 30 godina imala prosečnu stopu rasta od oko 10%. Samo je država ta koja može staviti ciljeve društva ispred ostvarenja profita. Sa pojavom stranih banaka u Srbiji doživeli smo pravu erupciju novih kreditnih proizvoda (dozvoljeni minus, kreditne kartice, keš krediti, stambeni krediti…) Ono što naglo pada jeste kreditiranje privrede. Banke nisu bile previše zainteresovane za ovaj vid plasmana (čitaj: nema visokih profita, dugi periodi povraćaja, veća neizvesnost…). Takođe javlja se diskriminacija kod korisnika kredita, strane kompanije dobijaju neuporedivo bolje uslove prilikom uzimanja kredita. Građani željni svega i svačega prihvataju nove proizvode ne razmišljajući o posledicama. Privreda ih prati u stopu. Raste novčana masa kao i zaduženost ekonomskih subjekata. Na ovo moramo dodati sada već čuvenu valutnu klauzulu (prebacivanje kompletnog valutnog rizika na privredu i građane), koja je i dan danas omča oko vrata, kako privredi i građanima, tako i samoj državi. Treba dodati da zbog ogromnog priliva deviza u Srbiju, kroz privatizaciju domaćih preduzeća, na deviznom tržištu dolazi do velike ponude i potcenjenog (nerealnog) kursa evra, tako da zbog neodgovorne ekonomske politike, danas građani plaćaju uvećane rate za kredit. Banke su to iskoristile i na ionako najveće kamate u evropi dodale dobit od kursnih razlika. Pokazaće se kasnije da je valutna klauzula ključna prepreka za rast izvoza i smanjenje uvoza jer smo zaduženjem u stranoj valuti na neki način eliminisali kurs dinara kao instrument podsticaja izvoza. O ovome ću pisati u posebnom tekstu. Već smo objasnili da masovno kreditiranje povećava novčanu masu. Situacija u Srbiji je bila takva da domaća privreda, osiromašena ratom, sankcijama, lošom politikom, nije mogla u kratkom roku da poveća robne fondove kako bi odgovorila na povećanu tražnju nastalu kreditiranjem. Deo te nove tražnje nadomešćuje se uvozom svega i svačega, što dodatno slabi domaću privredu. Na strani uvoznika u ovom periodu su: nerealan kurs dinara (uvozni proizvodi izraženi u dinarima su jeftiniji od domaćih), ukidanje carinskih i vancarinskih ograničenja (uslov za pristupanje EU), uvozni lobi… Sve ovo pogoršava sliku našeg tekućeg bilansa (razlika između izvoza i uvoza) i polako postajemo zavisni od priliva deviza preko novog zaduživanja i prodaje domaćih preduzeća. Karakteristično za ovaj period je i pojava inflacije tj. cene kreću da rastu. Masovno odobravanje stambenih kredita dovelo je do visokog rasta cene nekretnina pa su građani plaćali stanove kao da žive u Beču. Međutim pojavom svetske ekonomske krize dolazi do naglog prestanka ove vrste kreditiranja, a kao posledica toga naglog pada cene nekretnina. Poseban problem su krediti u švajcarskim francima, koji je od 2007 do danas udvostručio svoju vrednost. Sledi da imamo situaciju da neko plaća kredit za stan već 7-8 godina, a u eurima je dužan više nego na početku, a za dinare da ne govorimo, dok mu je cena nekretnine pala. Ovo više nije samo ekonomski problem već i socijalni. Dolazi do pojave samoubistava, kod pripadnika ove grupe građana. Država koja treba da brine o građanima to ne čini iako je ovo uspešno rešeno na primer u Mađarskoj. Tamo je ukinuta valutna klauzula, a svi krediti su denominovani u forinte na dan uzimanja kredita. Takođe zvuči paradoksalno da država Srbija za ove ljude nema rešenja, kada znamo da je ta ista država do sada za sanaciju samo dve banke izdvojila neverovatnih 600 miliona eura. http://www.blic.rs/vesti/ekonomija/nin-drzava-potrosila-600-miliona-evra-na-sanaciju-agrobanke-i-razvojne-banke/6lzjl1d Moguća rešenja Država bi trebalo da pre svega ukine deviznu klauzulu. Da denominuje kredite u dinarima po srednjem kursu od datuma uzimanja. Time bi se teret ravnomerno raspodelio između banaka i korisnika kredita. Po ugledu na Poljsku i Mađarsku, trebalo bi uvesti porez na aktivu banaka i iz tih sredstava formirati razvojnu banku Srbije. Novac bi se dalje usmeravao u razvoj domaće privrede i poljoprivrede. Motivisati banke da se i one uključe u kreditiranje privrede, preko stimulativnih mera Narodne banke Srbije. Destimulisanje keš kredita, dozvoljenih minusa, kreditnih kartica… Uvođenje kontrole kapitala kako bi se sprečio odliv deviza iz zemlje. Dodatak Udeo problematičnih kredita (krediti koji se ne vraćaju na vreme) u ukupnim kreditima na isti dan iznosio je 22%, što iznosi 425 milijardi dinara, što je blizu iznosa ukupnog kapitala banaka (643 milijarde dinara), a preko iznosa uloženog od strane vlasnika banaka (402,4 milijarde). Izvor: Narodna Banka Srbije |
CHF SRBIJAArchives
November 2019
Categories |